Neformalno Udruženje penzionera sa visokom stručnom spremom traži od države da ispravi, kako tvrde, višegodišnju nepravdu prema ljudima koji su decenijama radili na odgovornim i rukovodećim poslovima, a danas žive od minimalnih penzija. Navode da ih u Crnoj Gori ima nekoliko stotina, dok ih je oko pedeset u Nikšiću.
Njihovo nezadovoljstvo traje godinama, a kako tvrde, kulminiralo je promjenama penzijskog sistema kojima je način obračuna penzije postepeno mijenjan tako da se u konačnom obračunu uzima u obzir sve veći dio radnog vijeka.
Članovi Udruženja smatraju da su upravo zbog takvog sistema posebno oštećeni ljudi sa visokom stručnom spremom, koji su tokom karijere imali odgovorne funkcije i veće zarade, ali su im u konačnom obračunu penzije godine sa manjim primanjima ili periodi provedeni na evidenciji nezaposlenih značajno uticali na iznos penzije.
Kao primjer navode člana koji je, prema njihovim riječima, tokom dvije decenije radio na rukovodećim mjestima. Danas, tvrde, prima svega 450 eura, dok bi mu, da je obračun izvršen po ranijem sistemu, penzija bila približno 700 eura.
Navode i još drastičniji slučaj penzionera koji je, kako tvrde, nakon dvije decenije rada na rukovodećim pozicijama penzionisan sa svega 162 eura.
Takvi primjeri, ističu u Udruženju, nijesu pojedinačni. Posebno pominju pravnike, inženjere i ekonomiste koji su radili u nekadašnjim crnogorskim preduzećima, među kojima navode nikšićki „Napredak“, PTK, „Parni mlin“, „Trgotekstil“ i druga preduzeća.
Od rukovodeće plate do minimalne penzije
U njihovoj priči posebno mjesto zauzima način na koji se tokom godina mijenjao penzijski obračun.
Prema njihovom tumačenju, penzijski sistem je decenijama omogućavao da se za obračun penzije uzimaju najpovoljnije godine radnog staža. Kasnijim zakonskim izmjenama broj godina koje ulaze u obračun postepeno je povećavan, sve dok cijeli radni vijek nije postao osnova za konačni obračun.
U Udruženju smatraju da je takav model posebno pogodio ljude koji su veći dio karijere proveli na odgovornim poslovima, ali su imali i periode sa znatno manjim primanjima ili nezaposlenosti.
Jedan od njihovih argumenata odnosi se upravo na periode kada su primali naknade sa Zavoda za zapošljavanje. Kako tvrde, višedecenijski rad i godine provedene na rukovodećim mjestima nijesu dovoljno vrednovani jer su u konačni obračun ušli i periodi sa minimalnim primanjima.
Iza pravničkog jezika penzijskih formula tako ostaje vrlo jednostavna životna priča: čovjek je radio decenijama, imao odgovornost, platu i funkciju, a na kraju radnog vijeka dobio penziju koja jedva pokriva osnovne troškove života.
Traže zakon koji bi ispravio nepravdu
Članovi Udruženja sada traže da Skupština Crne Gore posebnim zakonskim rješenjem reguliše njihov položaj.
Oni su zahtjev, kako navode, predali Skupštini prije godinu i dva mjeseca. Tvrde da su od pojedinih poslanika dobili obećanja da će njihovo pitanje biti razmatrano na plenumu, ali da se to do danas nije dogodilo.
Za ljude koji su već u poznim godinama, vrijeme nije apstraktna kategorija parlamentarne procedure.
Njima je svaka godina čekanja stvarni dio života.
U Udruženju posebno ističu da je dio njihovih članova u međuvremenu preminuo, ne dočekavši da se pitanje koje godinama pokreću riješi.
I upravo je to možda najteži dio njihove priče.
Jer penzioni sistem može biti komplikovan, zakoni mogu biti mijenjani, formule mogu biti različite, a političke odluke mogu imati svoje obrazloženje. Ali iza svake penzije nalazi se čovjek koji je određeni dio svog života proveo radeći.
Zato se pitanje ovih penzionera ne može svesti samo na to da li je neka formula bila zakonski ispravna.
Postoji i drugo pitanje:
Da li je sistem bio pravedan prema ljudima čiji je najveći kapital bio njihov radni vijek?
Kada znanje više ne vrijedi ni koliko osnovna sigurnost
Visoka stručna sprema sama po sebi ne bi trebalo da bude garancija velike penzije. Penzija mora zavisiti od zakonom utvrđenih kriterijuma, uplaćenih doprinosa i radnog staža.
Ali kada čovjek sa dvadeset ili trideset godina rada na odgovornim poslovima završi na minimalnoj penziji, društvo bi makar trebalo da bude spremno da sasluša pitanje zbog čega se to dogodilo.
Jer nije problem samo u novcu.
Problem je i u osjećaju vrijednosti.
Ako čovjek nakon četiri decenije rada dobije poruku da se njegov profesionalni put u finansijskom smislu gotovo izjednačio sa onima koji su imali potpuno drugačiji radni put, teško je očekivati da će to doživjeti kao pravedan kraj karijere.
Država ne duguje svakome istu penziju. Ali država duguje svakome objašnjenje po kojim pravilima je do te penzije došao.
Članovi neformalnog Udruženja penzionera sa visokom stručnom spremom upravo to i traže – da se njihov slučaj ponovo otvori, da se čuju njihovi argumenti i da se pronađe zakonsko rješenje za ljude koji, kako tvrde, nijesu dobili penziju koja odgovara njihovom radnom doprinosu.
Za sada, njihov zahtjev čeka.
A sa njim čekaju i ljudi kojima godine više nijesu saveznik.
ETOportal
