Godine prolaze, sjećanja ostaju, ali suze više ne dolaze. Psiholozi objašnjavaju zašto odsustvo plača ne znači da je tuga nestala.
Postoje ljudi koji su nakon smrti nekoga koga su voljeli mnogo plakali. A onda su, kako su prolazili mjeseci i godine, suze prestale da dolaze. Ostala su sjećanja, nedostajanje, poneka tišina pred fotografijom ili trenutak u kojem se učini da će se voljena osoba svakog časa pojaviti na vratima. Ali plača više nema.
Nekima je upravo to teško da razumiju. Pitaju se da li su postali hladniji, da li su se pomirili sa gubitkom ili su, možda, negdje duboko u sebi zaključali bol koji nikada nijesu do kraja izgovorili.
Istina je da ne postoji jedan odgovor koji važi za sve.
Tuga ne izgleda kod svakoga isto
Gubitak bliske osobe može izazvati snažnu tugu, osjećaj praznine, ljutnju, zbunjenost, ali i emocionalnu utrnulost. Prema objašnjenjima Američkog udruženja psihologa, ljudi se veoma različito nose sa smrću bliske osobe, a njihova osjećanja i način na koji ih pokazuju ne moraju biti isti.
Neko plače često i pred drugima, neko tek kada ostane sam, a neko ne može da zaplače čak ni onda kada osjeća da ga je gubitak duboko promijenio. Kod pojedinih ljudi bol vremenom postane manje intenzivan i prestane da se javlja u nekadašnjim talasima. Kod drugih se tuga i dalje javlja, ali kroz sjećanja, povlačenje u sebe, nemir ili osjećaj da dio života više nikada neće biti isti.
Ponekad osoba godinama funkcioniše tako što radi, brine o porodici i ispunjava obaveze. Nauči da nastavi dalje, ne zato što je zaboravila, već zato što život od nje traži da nastavi. To ne znači da je svjesno potisnula svaku emociju. Jednostavno, način na koji doživljava gubitak može se promijeniti.
Kada suze izostanu, a bol ostane
Posebno je teško kada neko ne može da zaplače, a i dalje osjeća snažnu prazninu. Ponekad se javi i krivica: kao da bi suze bile dokaz da ljubav nije oslabila, pa njihov izostanak počinje da izgleda kao izdaja uspomene.
Ali ljubav se ne mjeri količinom suza.
Čovjek može godinama nositi uspomenu na roditelja, partnera, dijete, brata, sestru ili prijatelja, a da pri tome ne zaplače. Može se nasmijati nekoj zajedničkoj uspomeni, nastaviti da se raduje malim stvarima i istovremeno osjećati da mu ta osoba nedostaje. Jedno ne poništava drugo.
Ipak, ako odsustvo suza prati osjećaj da je osoba izgubila sposobnost da osjeća bilo šta, da se udaljila od drugih, da joj je život izgubio smisao ili da više ne može normalno da funkcioniše, razgovor sa psihologom ili drugim stručnjakom za mentalno zdravlje može pomoći. Dugotrajna i onesposobljavajuća tuga zaslužuje pažnju, bez obzira na to da li je prate suze.
Ne postoji obaveza da se tuguje na određeni način
Možda je najvažnije prestati sa pitanjem zašto neko ne plače i početi sa pitanjem kako se zaista osjeća. Nije svakome lako da govori o gubitku, niti svako želi da svoju bol pokazuje drugima. Nekome prija razgovor, nekome samo prisustvo bliske osobe, a nekome je potrebno vrijeme da razumije ono što osjeća.
Suze mogu biti izraz tuge, ali nijesu jedini način na koji se ona pokazuje. Nekada se bol vidi u riječima, nekada u ćutanju, a nekada je drugi uopšte ne primijete.
Čovjek može prestati da plače, a da nikada ne prestane da voli i da se sjeća.
ETOportal
