Marina Vujačić upozorava da povećanje troškova rada bez podrške države može ugroziti zaposlene, posebno osobe s invaliditetom, i finansijsku održivost NVO sektora.
Najavljeno povećanje zarada kroz takozvani „Euro model“, umjesto očekivanog unapređenja životnog standarda, moglo bi pojedine organizacije civilnog društva dovesti u ozbiljne finansijske probleme, ugroziti postojeća radna mjesta i otvoriti pitanje redovne isplate zarada zaposlenima. Posebno su izložene organizacije koje se finansiraju iz projekata i donacija, nemaju stabilne institucionalne prihode, a istovremeno obavljaju poslove od javnog interesa.
Na taj rizik upozorava Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), ističući da država ne može donositi odluke koje povećavaju troškove rada, a da prethodno ne procijeni njihove posljedice po poslodavce koji nemaju mogućnost da te troškove nadomjeste dodatnim prihodima.
„Euro model“ za organizacije civilnog društva nije samo pitanje drugačijeg obračuna zarada, već potencijalno značajno povećanje mjesečnih rashoda. Za razliku od javnog sektora, koji ima redovne i budžetski garantovane izvore finansiranja, NVO često zavise od unaprijed definisanih projektnih budžeta i vremenski ograničenih donacija. Njihovi prihodi ne rastu automatski s povećanjem troškova rada.
„To apsolutno ne znači da trenutne zarade, sa aspekta njihovog iznosa, smatram adekvatnim i zadovoljavajućim. Ali mi samostalno obezbjeđujemo sredstva za rad i zavisimo prvenstveno od donatorskog i projektnog finansiranja, a nemamo redovno institucionalno finansiranje kakvo ima javni sektor“, upozorava Vujačić.
U takvim okolnostima, povećanje troškova bez odgovarajućeg mehanizma podrške može dovesti u pitanje ne samo finansijsku stabilnost organizacija već i njihovu sposobnost da redovno izmiruju obaveze prema zaposlenima. Poseban problem predstavlja činjenica da projektna sredstva najčešće ne ostavljaju prostor za naknadno prilagođavanje budžeta, dok obaveze prema radnicima i državi ostaju nepromijenjene.
Najveći rizik snose zaposleni koji su već u nepovoljnom položaju
Posljedice bi mogle biti naročito ozbiljne za organizacije koje zapošljavaju osobe s invaliditetom, imajući u vidu da se njihova održivost u značajnoj mjeri oslanja i na sistem subvencionisanja zarada. Vujačić upozorava da se već suočavaju sa višemjesečnim kašnjenjima u isplatama subvencija poslodavcima, zbog čega se dodatno komplikuje planiranje poslovanja i izvršavanje obaveza prema zaposlenima.
Sredstva planirana za subvencije zarada za cijelu godinu, kako navodi, iscrpljena su već u junu, uprkos ranijim upozorenjima da bi do toga moglo doći. Poslodavci mjesecima čekaju isplate, dok zaposleni s invaliditetom ostaju izloženi neizvjesnosti u pogledu redovnosti zarada i očuvanja radnih mjesta.
U takvom kontekstu, pitanje koje Vujačić upućuje Vladi prevazilazi računovodstvene i fiskalne aspekte najavljene reforme: čime država garantuje da osobe s invaliditetom neće izgubiti zaposlenje zbog povećanja troškova rada, umjesto da dobiju priliku za veće zarade i veću ekonomsku sigurnost?
„Rješenje svakako ne vidim u otpuštanju kadra. To je posljednja stvar i za nas nije ni opcija“, poručuje Vujačić.
Problem, međutim, nije ograničen na jednu organizaciju niti na sektor koji se bavi pravima osoba s invaliditetom. Organizacije civilnog društva često pružaju usluge i podršku građanima u oblastima u kojima institucije ne odgovaraju na potrebe u dovoljnoj mjeri. Istovremeno, njihov položaj poslodavaca u kreiranju ekonomskih politika ostaje nedovoljno prepoznat.
Reforme bez procjene posljedica
Zabrinutost zbog „Euro modela“ prepoznata je i u deklaraciji Zajedničkog konsultativnog odbora, koji okuplja predstavnike organizovanog civilnog društva Evropske unije i Crne Gore. Odbor je konsenzusom ukazao na potrebu da reforme ovog obima budu zasnovane na javno dostupnim procjenama fiskalnog i socijalnog uticaja, uključujući posljedice po zaposlenost, konkurentnost i održivost finansiranja.
Zatraženo je i preispitivanje modela prije početka njegove primjene, uz blagovremene i suštinske konsultacije sa zainteresovanim stranama.
Za Vujačić je posebno važno da se organizacije civilnog društva ne tretiraju kao sporedni učesnici ekonomskog sistema. Njihovi zaposleni imaju iste obaveze i pravo na sigurnost kao zaposleni u drugim sektorima, dok se poslovi koje obavljaju često neposredno tiču zaštite prava građana i javnog interesa.
„I naš rad mora da bude jednako vrednovan kao rad zaposlenih u javnoj upravi. I mi radimo u javnom interesu, štitimo prava građana koji su izloženi diskriminaciji i društvenoj isključenosti, a pritom često obavljamo poslove koje je država dužna da obezbijedi, ali ih ne obavlja ili ih ne obavlja u dovoljnoj mjeri“, ističe ona.
Zato se od Vlade očekuje da, prije primjene novih rješenja, predstavi konkretne analize, utvrdi moguće posljedice i predvidi mehanizme podrške poslodavcima koji ne mogu samostalno apsorbovati rast troškova. U suprotnom, mjera koja se predstavlja kao unapređenje životnog standarda mogla bi proizvesti suprotan efekat kao i dodatnu nesigurnost, smanjenje zaposlenosti i ugrožavanje usluga koje građani ostvaruju zahvaljujući radu civilnog sektora.
Upozorenje Vujačić zato nije protivljenje povećanju zarada, već zahtjev da se ono sprovede na održiv način. Jer povećanje primanja nema puni smisao ukoliko istovremeno dovede u pitanje radna mjesta, posebno ona koja pripadaju osobama s invaliditetom i drugim kategorijama građana koje su već izložene socijalnoj i ekonomskoj nesigurnosti.
ETOportal
