Kako bi izgledala kuća na Marsu i od čega bi bila napravljena? Dok se istraživanja svemira nastavljaju, naučnici traže načine da buduće misije ne zavise od toga da se svaki građevinski materijal doprema sa Zemlje. Jedno od novih rješenja dolazi iz Hongkonga i uključuje neobičnu kombinaciju: pijesak, želatin i posebno modifikovani kvasac.
Istraživači sa Univerziteta za nauku i tehnologiju u Hongkongu razvili su materijal koji se može oblikovati pomoću 3D štampe, a zatim očvrsnuti u uslovima koji oponašaju nisku temperaturu i pritisak na Marsu. Rezultati istraživanja objavljeni su u naučnom časopisu Chem Circularity. <Cite refs={[„turn663860search3″,“turn663860search5“]}/>
Kako kvasac postaje dio građevinskog materijala?
Ideja je da se iskoriste resursi koji već postoje na Marsu. Njegova površina prekrivena je slojem prašine, pijeska i kamenitog materijala poznatog kao regolit. Umjesto da se taj materijal zagrijava na veoma visokim temperaturama kako bi se pretvorio u čvrste građevinske elemente, istraživači pokušavaju da pronađu način da ga povežu uz manju potrošnju energije.
U razvijenoj smjesi pijesak daje osnovnu strukturu, želatin povezuje sastojke, dok posebno modifikovani kvasac proizvodi ljepljive proteine koji pomažu da se čestice vežu jedna za drugu. Inspiracija za ovaj pristup došla je i iz prirode, odnosno od proteina kojima se školjke čvrsto pričvršćuju za stijene.
Materijal je ispitivan u simuliranim marsovskim uslovima, pri veoma niskom pritisku i temperaturi od minus 30 stepeni Celzijusa. U tim uslovima voda može da pređe iz leda direktno u paru, ostavljajući u materijalu sitne pore. Prema rezultatima studije, uzorci su dostigli čvrstoću na pritisak od oko 12 megapaskala, što pokazuje da bi ovaj pristup mogao imati građevinsku primjenu.
Od laboratorijskog uzorka do kuće na Marsu dug je put
Iako rezultati djeluju ohrabrujuće, istraživanje ne znači da se na Marsu već mogu graditi kuće spremne za ljudski život. Materijal sam po sebi ne obezbjeđuje hermetičku zaštitu potrebnu za zadržavanje vazduha, niti je dokazano da može dovoljno dobro da zaštiti ljude od štetnog svemirskog zračenja. Potrebno je ispitati i njegovu dugotrajnost, ponašanje u različitim uslovima i mogućnost primjene u većim građevinskim konstrukcijama.
Postoji i praktično pitanje: dio sastojaka i opreme za proizvodnju i dalje bi morao da se doprema sa Zemlje. Buduće misije morale bi da pronađu način da obezbijede potrebne resurse i proizvodnju prilagode surovom okruženju Marsa.
Ipak, značaj ovog istraživanja nije samo u mogućnosti da se jednog dana izgrade staništa na drugoj planeti. Ono pokazuje kako se biološki procesi mogu povezati sa savremenim tehnologijama proizvodnje i kako materijali mogu biti osmišljeni tako da se troši manje energije i da se, potencijalno, ponovo koriste.
Možda je do trajnog ljudskog naselja na Marsu još daleko, ali naučnici već pokušavaju da odgovore na jedno od najvažnijih pitanja budućih svemirskih misija: kako napraviti mjesto za život kada sve što nam je potrebno ne možemo jednostavno ponijeti sa sobom?
