Crna Gora planira gotovo 22 miliona eura za robne rezerve. Mogu li državne zalihe hrane i drugih proizvoda za svakodnevnu potrošnju ublažiti nestašice i rast cijena ili je ključ u načinu upravljanja?
Autor : mr Vojislav Marković
Gotovo 22 miliona eura za formiranje robnih rezervi nije samo budžetska stavka, već pitanje koliko je država spremna da zaštiti građane kada tržište prestane da funkcioniše u uobičajenim okolnostima. Crna Gora, koja značajan dio hrane i drugih proizvoda za svakodnevnu potrošnju obezbjeđuje iz uvoza, posebno je izložena poremećajima međunarodnih lanaca snabdijevanja, rastu transportnih troškova, klimatskim nepogodama i geopolitičkim krizama. Kada cijene žitarica, ulja, šećera ili drugih osnovnih namirnica naglo porastu, posljedice se brzo prenose na kućne budžete, a eventualni prekidi isporuka mogu se osjetiti i na policama prodavnica. Vlada je utvrdila Predlog zakona o robnim rezervama, a procjena početnog troška iznosi 21,98 miliona eura, od čega je oko 19,33 miliona namijenjeno nabavci robe. Međutim, treba biti precizan jer uspostavljanje zakonskog okvira nije isto što i stvaranje zaliha, a planirani novac sam po sebi ne garantuje da će građani u kriznom trenutku imati dovoljno hrane po prihvatljivim cijenama. Ključno pitanje zato nije samo koliko će država potrošiti, već koje će proizvode nabaviti, u kojim količinama, za koliko dana potrošnje i prema kakvoj procjeni rizika. Robne rezerve imaju smisla ako su osmišljene tako da odgovore na stvarne slabosti crnogorskog tržišta, a ne ako se njihova uspješnost bude mjerila isključivo novcem izdvojenim za početak projekta.
Evropska iskustva pokazuju da ne postoji jedan model koji bi se mogao jednostavno prepisati, ali postoji zajedničko načelo, sigurnost snabdijevanja zahtijeva planiranje, pouzdane podatke, saradnju države i privrede i unaprijed utvrđena pravila za krizne situacije. Evropska komisija je u svom planu za očuvanje snabdijevanja hranom i prehrambene sigurnosti ukazala na značaj strateških zaliha, ali i upozorila da njihovo držanje nosi velike troškove, naročito kada je riječ o kvarljivim proizvodima. U najmanje sedam država članica EU, prema tom dokumentu, postoje strateške rezerve, uglavnom žitarica, kojima upravljaju javne institucije ili privatni operateri. Finska je poznata po razvijenom sistemu nacionalne pripravnosti, u kojem se sigurnost snabdijevanja posmatra šire od samog skladištenja hrane, uz uključivanje privrede i drugih ključnih sektora. Za Crnu Goru iz takvih primjera proizlazi važna pouk da nije dovoljno samo kupiti robu i smjestiti je u skladište. Potrebno je odrediti minimalne količine za najvažnije proizvode, pratiti njihovu dostupnost i cijene, ugovoriti skladišne kapacitete širom zemlje, kontrolisati kvalitet i rokove trajanja te obezbijediti brzo dopremanje zaliha do područja u kojima dođe do prekida snabdijevanja. Jednako je važno izbjeći da državne nabavke nepotrebno istisnu privatne zalihe ili poremete tržište. Robne rezerve ne mogu zamijeniti domaću poljoprivredu, raznovrsne uvozne pravce ni funkcionalnu trgovinu, one su osiguranje za slučaj da ti mehanizmi zakažu ili privremeno ne mogu da zadovolje potrebe stanovništva.
Najveći test, ipak, neće biti donošenje zakona, već transparentnost i sposobnost njegove primjene. Ako se gotovo 22 miliona eura uloži bez jasno objavljenih ciljeva, preciznih količina, javno provjerljivih nabavki i redovnog izvještavanja, država bi mogla dobiti skup administrativni sistem, a ne pouzdan instrument zaštite građana. Uz početni izdatak treba računati i na dugoročne troškove skladištenja, osiguranja, kontrole kvaliteta, obnavljanja i zamjene robe kojoj ističe rok trajanja. Posebno je važno unaprijed definisati kada se rezerve aktiviraju, ko donosi odluku, kako se proizvodi distribuiraju i na osnovu kojih kriterijuma se određuje cijena. Predlog zakona predviđa mogućnost da se u slučaju ozbiljnih poremećaja roba iz rezervi prodaje preko ovlašćenih trgovaca po cijeni koju utvrđuje Vlada, uz zakonsko ograničenje vezano za cijenu prije krize. Takav mehanizam može ublažiti posljedice nestašica, ali samo ako roba zaista postoji, ako je dostupna na vrijeme i ako se kontrola sprovodi jednako u cijeloj zemlji. Građanima zato ne treba obećavati da će robne rezerve zaustaviti svaki rast cijena ili spriječiti svaku nestašicu. Njihova realna vrijednost je u tome da državi daju vrijeme i mogućnost da reaguje kada uobičajeni kanali snabdijevanja zakažu. Konačni uspjeh neće se mjeriti fotografijama punih skladišta ni iznosom potrošenog novca, već odgovorom na jednostavno pitanje: kada nastupi kriza, može li država brzo, pravično i transparentno obezbijediti osnovne proizvode onima kojima su najpotrebniji?
Izvor : Vlada Crnr Gore / Evropska komisija — Contingency plan for ensuring food supply and food security in times of crisis
