Desetine hiljada ljudi protestovale su u Italiji, Portugalu i Belgiji zbog visokih troškova života, stambene krize i pritiska na javne usluge. U Milanu su izbili nasilni sukobi.
Protesti održani 17. oktobra u Italiji, Belgiji i Portugalu, u širem talasu demonstracija koji je zahvatio više evropskih država, pokazali su da su stambena nesigurnost, rast cijena i nezadovoljstvo javnim uslugama postali pitanja koja mobilizuju različite društvene grupe. Studenti, sindikati, mladi radnici i građani suočeni sa sve većim izdacima izašli su na ulice sa zahtjevima koji se, uprkos nacionalnim razlikama, svode na isto: da dostojanstven život ne bude privilegija.
Ipak, između legitimnog nezadovoljstva i nasilja otvorio se prostor koji je obilježio dio demonstracija, naročito u Italiji.
Milano, jedan od najvažnijih italijanskih finansijskih i privrednih centara, postao je najdramatičnija scena protesta. Demonstracije koje su počele kao okupljanje protiv visokih troškova života i širih društvenih problema prerasle su u sukobe dijela učesnika sa policijom.
Maskirani demonstranti bacali su kamenice, flaše i druga sredstva na pripadnike policije, dok su pojedine grupe podizale barikade i palile predmete na ulicama. Policija je odgovorila suzavcem i vodenim topovima. Prema izvještajima medija, najmanje dva policajca zadobila su povrede, dok je oko 50 demonstranata privedeno, među njima i veći broj maloljetnika.
Neredi su zahvatili centralne djelove grada, a zabilježena su i oštećenja imovine. Slični incidenti prijavljeni su i u Torinu i Bolonji, gdje su se pojedine grupe demonstranata sukobile sa snagama bezbjednosti.
Nasilje je zasjenilo poruke šireg protesta, iza kojeg su stajali sindikati i brojna udruženja. U Rimu i drugim gradovima građani su zahtijevali veće zarade, kvalitetniju zdravstvenu zaštitu i veća ulaganja u obrazovanje. Na jugu zemlje, vozači kamiona, prevoznici i poljoprivrednici ukazivali su na rast cijena goriva, posebno dizela, koji dodatno opterećuje transport i proizvodnju.
Za vlasti je to politički osjetljiv trenutak mjer odgovor na nasilje mora biti odlučan, ali ne može zamijeniti odgovor na probleme koji su ljude izveli na ulice.
U Briselu se nekoliko stotina demonstranata okupilo na skupu koji je, prema izvještajima, prerastao u sukobe sa policijom. Snage bezbjednosti upotrijebile su suzavac i vodene topove, dok su pojedini učesnici bacali predmete i pirotehnička sredstva. Prijavljena su i oštećenja imovine, a policija je privela više osoba.
Intervencije su zabilježene i u Liježu, na istoku zemlje, gdje je policija vodenim topovima rastjerivala manje grupe demonstranata.
Belgijski nemiri imaju i širi kontekst. Za studente, visoki troškovi obrazovanja nijesu izolovano pitanje, već dio pritiska koji obuhvata stanovanje, svakodnevne izdatke i neizvjesnost u pogledu budućeg zaposlenja. Kada se troškovi studiranja nadovežu na skupe kirije i nesigurne prihode, obrazovanje, koje bi trebalo da bude put ka društvenom napredovanju, za dio mladih postaje dodatni izvor finansijskog opterećenja.
Vlasti, s druge strane, naglašavaju potrebu očuvanja javnog reda i odgovornosti za nasilje. Međutim, pitanje koje ostaje jeste da li će se politički odgovor zadržati na bezbjednosnim mjerama ili će obuhvatiti i uzroke nezadovoljstva.
U Lisabonu su se 17. oktobra okupile desetine hiljada ljudi, prema procjenama organizatora, na protestu koji je sazvao najveći sindikalni savez u zemlji, CGTP. Policija nije objavila sopstvenu procjenu broja učesnika.
Demonstranti su tražili veće zarade i penzije, bolje javne usluge i mjere protiv rasta troškova života, sa posebnim naglaskom na dostupnost stanovanja. Protesti su održani i u drugim portugalskim gradovima, uključujući Porto, gdje je stambena kriza takođe postala predmet javnih okupljanja.
U Lisabonu se nezadovoljstvo nije završilo maršem. Na trgu Rosio postavljeni su šatori, čime je protest dobio i oblik javnog upozorenja na sve teže uslove stanovanja. Takvi simbolični potezi ukazuju na to da stambena kriza više nije samo tema ekonomskih izvještaja i političkih obećanja: ona se sve neposrednije odražava na život ljudi koji rade, plaćaju poreze, ali teško pronalaze stan koji mogu da priušte.
Prema podacima koje je prenio Rojters, cijene nekretnina u Portugalu više su nego udvostručene od 2017. godine, dok su kirije za nove ugovore takođe gotovo udvostručene. Rast cijena posebno pogađa veće gradove, gdje se potražnja za stanovima sudara sa ograničenom ponudom i rastućim troškovima stanovanja.
Za mlade ljude, zaposlene u uslužnim djelatnostima i domaćinstva sa prosječnim primanjima, posljedice su dalekosežne. Samostalan život postaje teže dostižan, preseljenje zbog posla finansijski rizično, a značajan dio prihoda odlazi na kiriju. U takvim okolnostima stambena sigurnost prestaje da bude nešto što se podrazumijeva i postaje cilj koji mnogi ne mogu da ostvare ni uz redovan rad.
Jedna od demonstrantkinja, socijalna radnica Elena Kosta, poručila je da građani koji svojim radom i porezima održavaju zemlju u funkciji gube mogućnost da ostvare osnovna prava, posebno pravo na stanovanje. Njena izjava sažima suštinu protesta: nezadovoljstvo ne proizlazi samo iz visokih cijena, već i iz osjećaja da se rad i društveni doprinos sve teže pretvaraju u sigurnost.
Kritike su usmjerene i prema vladinoj stambenoj politici. Dio demonstranata smatra da zaštita vlasnika nekretnina i tržišni pritisci imaju prednost nad potrebom da se stanovanje učini dostupnim. Za portugalske vlasti to predstavlja ozbiljan politički izazov, jer stambena kriza direktno pogađa kvalitet života, odluke mladih o zasnivanju porodice i mogućnost zadržavanja radne snage u velikim gradovima.
Italija, Belgija i Portugal nemaju istovjetne ekonomske i političke okolnosti. Ipak, proteste povezuje sličan osjećaj nesigurnosti: troškovi osnovnih potreba rastu, dok prihodi mnogih građana ne prate taj tempo.
Stanovanje je u tom pogledu postalo jedno od ključnih pitanja evropske socijalne politike. Njegova cijena utiče na mobilnost radne snage, pristup obrazovanju, odluke o zasnivanju porodice i mogućnost mladih da postanu ekonomski nezavisni. Kada kirija proguta veliki dio mjesečne zarade, posljedice se ne završavaju na kućnom budžetu. One se prenose na potrošnju, štednju, demografiju i povjerenje u institucije.
Rast cijena hrane i goriva dodatno pojačava taj pritisak. Za domaćinstva sa nižim prihodima, koja veći dio novca troše na osnovne potrebe, čak i relativno malo poskupljenje može značiti odricanje od drugih izdataka. U takvom ambijentu politička obećanja o ekonomskom rastu gube uvjerljivost ukoliko građani ne osjećaju poboljšanje u svakodnevnom životu.
Upravo zato protesti nijesu samo izraz nezadovoljstva trenutnim cijenama. Oni otvaraju pitanje raspodjele ekonomskih koristi i odgovornosti države da obezbijedi uslove u kojima rad omogućava pristojan život.
Protesti u tri evropske zemlje zato predstavljaju upozorenje koje prevazilazi njihove nacionalne granice. Kada sve veći broj ljudi počne da sumnja da će svojim radom moći da obezbijedi osnovnu sigurnost, ekonomsko nezadovoljstvo lako prerasta u krizu povjerenja u institucije.
Izvor : Reuters / The Guardian
ETOportal / V.M.
