Strah od osude, sramota i bojazan od daljeg nasilja razlozi su zbog kojih mnoge žrtve digitalnog nasilja teško traže pomoć.
Digitalno nasilje često se nastavlja i onda kada se telefon odloži. Uvrede, prijetnje, ponižavajuće objave, širenje privatnih fotografija ili uznemirujuće poruke mogu ostaviti posljedice koje nijesu vidljive ljudima iz okruženja. Ipak, mnoge osobe koje prolaze kroz takvo iskustvo ne govore o onome što im se događa. Ponekad ne kažu ništa ni najbližima.
Razlog za ćutanje nije uvijek isti, niti ga je moguće svesti na nedostatak hrabrosti. Žrtva može strahovati da će joj se drugi podsmijavati, da joj neće vjerovati ili da će biti okrivljena za ono što se dogodilo. Umjesto podrške, može očekivati pitanje šta je objavila, kome je vjerovala ili zašto je uopšte ulazila u određenu komunikaciju.
Takva pitanja dodatno produbljuju osjećaj krivice. Odgovornost za digitalno nasilje, međutim, snosi osoba koja ga čini, a ne ona koja ga trpi.
Poseban problem predstavlja strah da će prijavljivanje pogoršati situaciju. Kada se uvredljivi sadržaji dijele, prosljeđuju i ponovo objavljuju, žrtva može imati osjećaj da više ne kontroliše ono što se događa. Može se plašiti osvete, novih prijetnji ili toga da će privatni razgovori i fotografije biti dostupni još većem broju ljudi.
Kod mladih je pritisak vršnjaka često dodatni razlog za ćutanje. Ako se nasilje odvija u grupnim četovima ili na društvenim mrežama koje svakodnevno koriste njihovi vršnjaci, prijavljivanje može doživjeti kao rizik da bude dodatno odbačena ili izložena ismijavanju. Zbog toga neki pokušavaju da sami riješe problem, brišu profile ili se povlače iz društva, ne govoreći nikome šta se dešava.
Ćutanje može biti povezano i sa osjećajem bespomoćnosti. Kada se nasilje ponavlja, a sadržaj brzo širi, osoba može povjerovati da prijava neće ništa promijeniti. Nekada ne zna kome da se obrati, kako da sačuva dokaze ili šta će se dogoditi nakon što zatraži pomoć.
Zato je reakcija okoline izuzetno važna. Ako neko odluči da ispriča šta mu se događa, prvi odgovor ne treba da bude ispitivanje, sumnja ili kritika. Potrebno je saslušati osobu, shvatiti njenu zabrinutost ozbiljno i pomoći joj da procijeni naredne korake. U zavisnosti od situacije, to može značiti čuvanje poruka i snimaka ekrana, prijavljivanje sadržaja platformi i obraćanje odrasloj osobi od povjerenja, stručnoj službi ili nadležnim institucijama. Kod prijetnji i ucjena važno je potražiti odgovarajuću pomoć, umjesto samostalnog suočavanja sa osobom koja vrši nasilje.
Ne treba očekivati da žrtva odmah bude spremna da govori o svemu. Povjerenje se gradi strpljenjem, a podrška ne smije zavisiti od toga koliko je osoba brzo prijavila nasilje.
Kada neko ćuti, to ne znači da se ništa nije dogodilo. Možda još pokušava da pronađe način da govori o iskustvu koje ga plaši, povređuje ili zbunjuje. Zato je važno stvarati okruženje u kojem osoba neće morati dodatno da se brani zbog onoga što joj je učinjeno.
Prekidanje ćutanja ne počinje pritiskom na žrtvu da progovori, već sigurnošću da će, kada to učini, biti saslušana i da neće biti okrivljena.
ETOportal
