Crna Gora ima nacionalne parkove, parkove prirode, rezervate, spomenike prirode i područja od međunarodnog značaja. Na papiru, veliki dio najvrednijih prostora nalazi se pod različitim stepenima zaštite. Na terenu, međutim, slika je mnogo složenija.
Od sjevera do juga, prirodu pritiskaju različiti problemi – sječa šuma, gradnja i širenje infrastrukture, turizam, erozija, promjene vodnog režima, požari i klimatske promjene. I dok se problemi razlikuju od područja do područja, pitanje je isto: koliko dugo priroda može da podnosi pritisak prije nego što šteta postane nepovratna?
Zvanični podaci Agencije za zaštitu životne sredine pokazuju da nacionalna mreža zaštićenih područja obuhvata 73 područja i oko 185 hiljada hektara, odnosno više od 13 odsto kopnene teritorije Crne Gore. Najveći dio čini pet nacionalnih parkova – Durmitor, Skadarsko jezero, Lovćen, Biogradska gora i Prokletije.
Ali sama površina pod zaštitom ne govori dovoljno.
Na Durmitoru imamo jedan od najvrednijih planinskih ekosistema u zemlji, sa velikim brojem biljnih vrsta, uključujući endemične i reliktne vrste. Biogradska gora čuva jednu od posljednjih velikih evropskih prašuma. Skadarsko jezero je važno stanište brojnih ptica i posebno kudravog pelikana, jedne od najprepoznatljivijih i zakonom zaštićenih vrsta ovog područja.
A upravo takva mjesta pokazuju koliko je zaštita prirode složen posao.
Kod Biogradskog jezera, na primjer, već su utvrđeni ozbiljni prirodni procesi – erozija u kanjonu Jezerštice, zasipanje jezera materijalom koji donose vodotoci i poniranje jezerske vode. Nadležni su još ranije upozorili da bi, ukoliko se problemi ne rješavaju sveobuhvatno, moglo doći do trajne devastacije jezera.
Na drugom kraju zemlje nalazi se Ulcinjska solana, jedno od najvažnijih močvarnih područja Crne Gore. Njena vrijednost nije samo u prostoru koji zauzima, već u životu koji zavisi od tog prostora. Nakon prestanka proizvodnje soli promijenio se režim upravljanja vodom, bazeni zarastaju, salinitet opada, a staništa ptica, biljaka i drugih organizama trpe posljedice.
Skadarsko jezero pokazuje koliko je prirodna ravnoteža važna i za rijetke vrste. Kudravi pelikan tamo se gnijezdi na malim ostrvima, a zaštita kolonija zavisi i od toga koliko će biti očuvan mir u periodu gniježđenja. To znači da zaštita nije samo pitanje granice nacrtane na karti, već i ponašanja ljudi unutar tog prostora.
Na jugu je i Ada Bojana, čiji se problem ne može posmatrati samo kroz pitanje gradnje. Erozija već mijenja izgled obale, a klimatske promjene i rast nivoa mora predstavljaju dodatni dugoročni pritisak na pješčane obale i osjetljive ekosisteme.
Poseban problem predstavljaju šume.
Crna Gora bez šuma nije ista Crna Gora. One nijesu samo izvor drveta, već prirodna zaštita od erozije, važna staništa za divlje životinje, regulator vode i jedan od ključnih elemenata planinskih ekosistema. Posljedice prekomjerne ili nezakonite sječe zato ne ostaju samo u šumi – one se mogu prenijeti na zemljište, vodotokove, biodiverzitet i lokalne zajednice. U javnosti su posljednjih godina posebno upozoravani problemi sa nekontrolisanom eksploatacijom šuma.
A onda dolazimo do pitanja koje je možda važnije od svih pojedinačnih slučajeva.
Šta zapravo znači zaštita?
Da li je dovoljno proglasiti određeno područje nacionalnim parkom ili parkom prirode, donijeti plan upravljanja i označiti granice? Ili zaštita počinje tek kada država ima dovoljno ljudi, novca, stručnjaka i kontrole da spriječi ono što ugrožava prostor?
Jer priroda ne zna za administrativne rokove.
Drvo koje je posječeno neće ponovo izrasti za nekoliko mjeseci. Stanište koje je uništeno ne može se vratiti jednom odlukom. Ptičija kolonija koja napusti prostor možda se više nikada neće vratiti. Jezero koje izgubi prirodnu ravnotežu ne može se jednostavno „popraviti“. A obala koju more jednom odnese ne vraća se lako.
Crna Gora je svoju prirodu pretvorila u jedan od najvažnijih dijelova turističke ponude. Planine, prašume, jezera, rijeke, kanjoni, močvare i obala nijesu samo pejzaž – oni su razlog zbog kojeg ljudi dolaze.
Zato je pitanje zaštite prirode istovremeno i pitanje ekonomije.
Ako uništimo ono zbog čega turisti dolaze, šta ćemo im ponuditi kada prirodni resurs jednom nestane?
Crna Gora možda danas može da bira između bržeg profita i sporijeg, održivog razvoja. Ali priroda takav izbor neće moći da ponavlja beskonačno.
Zaštićeno područje nije komad zemlje na kojem je samo zabranjeno nešto raditi. To je prostor čija vrijednost mora biti sačuvana i za one koji dolaze poslije nas.
I možda je upravo zato vrijeme da prestanemo da pitamo samo koliko imamo zaštićenih područja.
Treba da pitamo i:
Koliko smo ih zaista sačuvali?
ETOportal/N.G.
