Nekada su postojale male svakodnevne navike o kojima niko nije razmišljao. Bile su jednostavno dio života. Danas ih se povremeno sjetimo sa osmijehom, često tek kada nam ih neko pomene.
Život se u međuvremenu promijenio. Telefon je zamijenio poštu, internet novine, društvene mreže druženja, a fotografije više ne čuvamo u albumima već hiljade njih nosimo u džepu. Mnogo toga je postalo brže i jednostavnije, ali su neke sitnice gotovo neprimjetno nestale iz svakodnevice.
Nekada se fotografija čekala.
Nije bilo dovoljno samo izvaditi telefon i napraviti deset snimaka istog trenutka. Fotografije su se nosile na razvijanje, a onda se sa nestrpljenjem čekalo da se vidi šta je zapravo ispalo dobro. Neke bi bile mutne, neke bi neko slučajno presjekao, ali su se one najbolje čuvale u albumima i povremeno ponovo gledale.
Danas fotografiju napravimo za nekoliko sekundi, često je odmah objavimo i već sjutradan zaboravimo da postoji.
I pisma su nekada imala posebno mjesto. Ljudi su pisali rukom, birali papir, stavljali kovertu i marku, a onda čekali odgovor. Danas poruka stiže gotovo istog trenutka. Brže jeste, ali čekanje je nekada bilo dio komunikacije.
Slično je bilo i sa telefonom. Ako nekoga nijesmo zatekli kod kuće, jednostavno bismo pokušali kasnije. Nije bilo poruke koja pita gdje je neko, niti obavještenja koje pokazuje kada je posljednji put bio dostupan. Čekalo se.
Nekada su se i novine kupovale svakog jutra. Uz kafu se čitalo šta se dogodilo u zemlji i svijetu, a novine su često prelazile iz ruke u ruku. Danas vijest stiže na telefon prije nego što stignemo da je potražimo.
Nestala je i navika da se stvari popravljaju. Pokvarena pegla, radio, sat ili komad namještaja nekada nijesu automatski značili kupovinu novog. Postojao je majstor koji bi pokušao da popravi ono što imamo. Danas je često jednostavnije zamijeniti pokvarenu stvar nego pronaći nekoga ko će je popraviti.
Promijenilo se i komšijsko druženje. Nekada se na vrata pokucalo bez prethodne poruke i pitanja „jesi li slobodan“. Kafa se pila spontano, a razgovor je počinjao bez posebnog razloga. Danas i najobičniji susret često mora da se dogovori unaprijed.
A možda je najviše nestalo – vrijeme u kojem se ništa posebno ne dešava.
Čekanje autobusa bez gledanja u telefon. Sjedenje na klupi. Šetnja bez slušalica. Veče provedeno uz razgovor. Dosada koja nije morala odmah da bude prekinuta novim sadržajem.
Ne znači da je nekadašnji život bio bolji. Imao je svoje teškoće, sporost i ograničenja. Današnji život donio je mogućnosti o kojima ranije nijesmo mogli ni da sanjamo.
Ali neke male stvari vrijedi zapamtiti.
Ne zato da bismo se vraćali unazad, već da bismo možda iz prošlosti uzeli ono što nam danas nedostaje – malo više strpljenja, razgovora, prisutnosti i vremena za ljude koji su nam blizu.
Jer tehnologija može da nam uštedi vrijeme. Pitanje je samo šta ćemo uraditi sa vremenom koje nam je ostavila.
ETOportal
