Bambi nije meta. Djeca žele šumu punu života, a ne tišinu bez lanadi. Dječiji savez pita: šta ostavljamo generacijama koje dolaze?
Zamislite dijete koje večeras legne u krevet, zagrli svoju omiljenu igračku i prije spavanja otvori priču o Bambiju. U toj priči nema ni puške, ni nišana, ni lovačke čeke. Ima šuma, majka srna, malo lane i jedno djetinjstvo koje vjeruje da je šuma mjesto gdje se život čuva. A onda to isto dijete sazna da je neko odlučio da Bambi, odnosno lane, više nije samo simbol nježnosti i djetinjstva, već životinja na koju se može pucati. Novi Pravilnik o lovnim sezonama divljači, koji je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede donijelo 9. septembra, a Ministarstvo ekologije dalo saglasnost, otvorio je sezonu lova na srnu i njeno mladunče od 1. oktobra do 31. decembra. Pravilnik je objavljen u „Službenom listu Crne Gore“ 16. septembra i stupio je na snagu 24. septembra. I zato pitamo: ko je odlučio da ono što djeca doživljavaju kao simbol nevinosti postane dio lovne statistike? Ko je odlučio da majka srna i njeno lane budu predmet odstrela? Ovo nije pitanje samo o lovu. Ovo je pitanje o tome kakav odnos prema životu želimo da ostavimo djeci.
Mi iz Dječijeg saveza ne možemo prihvatiti da se priča o Bambiju završi tamo gdje počinje nišan. Ne želimo da djeci govorimo: „To je samo priroda, to je samo divljač, to je samo upravljanje populacijom.“ Jer za dijete ništa od toga nije „samo“. Lane je beba svoje majke. Ono trči, igra se, istražuje šumu i uči od srne kako da preživi. Upravo zato posebno zabrinjava činjenica da Agencija za zaštitu životne sredine, prema informacijama objavljenim u „Vijestima“, nije bila konsultovana niti je dala stručno mišljenje o novom režimu lova. Ministarstvo ekologije navelo je da je Evropska komisija bila uključena u izradu pravilnika i da je dala pozitivno mišljenje, dok iz Ministarstva poljoprivrede nijesu odgovorili na pitanja o osnovu za odluku da se omogući lov na srnu, lanad i divokozu. Ako već govorimo o stručnosti, nauci i održivom upravljanju, gdje su javno dostupni podaci o brojnosti populacija, njihovom reproduktivnom stanju, trendovima i procjeni posljedica? Ako je Crna Gora ekološka država i ako svoju turističku budućnost gradimo na netaknutoj prirodi, biodiverzitetu, šumama, planinama i divljini, kome ćemo onda prodavati tu priču ako iz šume uklonimo ono zbog čega je ona živa?
Ovo nije poziv protiv ljudi, ovo je poziv protiv logike po kojoj je ubijanje mladunčeta prihvatljiv način upravljanja prirodom. Lov ima svoj zakonski okvir i institucije imaju pravo da objašnjavaju svoje odluke, ali javnost ima isto tako pravo da pita, da traži podatke i da zahtijeva odgovornost. Ministarstvo poručuje da je pravilnik stručan i naučno utemeljen i da je dobio pozitivne komentare Evropske komisije, dok zaštitnici prirode upozoravaju da odluke o lovu moraju počivati na preciznim podacima o stanju populacija. Zato naš odgovor nije da prirodu treba pretvoriti u sentimentalnu razglednicu, već da se prema svakom njenom živom biću mora postupati sa mjerom, znanjem i odgovornošću. Bambi nije trofej. Lane nije broj. Srna nije meta. Divokoza nije ukras na zidu. Oni su dio živog sistema koji smo naslijedili, ali koji ne posjedujemo. I nije pitanje samo šta zakon danas dozvoljava, već šta ćemo sjutra reći djeci kada nas pitaju: „Gdje je nestao Bambi?“ Hoćemo li im pokazati šumu ili ćemo im pokazivati slike?
Djeca, možda, imaju najjednostavnije pitanje od svih: zašto ubijati ono čemu smo ih učili da se dive, što su zavoljela i što im je postalo simbol ljepote i nevinosti? Dok odrasli raspravljaju o pravilnicima, lovnim sezonama, kvotama i „upravljanju divljači“, djeca žele nešto mnogo jednostavnije, da u svom djetinjstvu imaju svog Bambija, najboljeg druga za laku noć. Žele da vjeruju da će šuma ostati šuma, da će se kroz nju i dalje čuti šuštanje lišća, da će majka srna spokojno voditi svoje lane kroz paprat i da će i generacije koje dolaze poslije njih imati priliku da u prirodi sretnu ono o čemu su nekada slušale priče. Jer kada iz naše šume nestane jedno lane, ne nestaje samo jedan život. Nestaje dio svijeta koji smo obećali da ćemo sačuvati našoj djeci. Nestaje jedna mogućnost da dijete jednog dana kroz šumu ugleda Bambija, da zastane, nasmije se i shvati da priča koju mu roditelji čitaju pred spavanje zaista živi negdje tamo, među drvećem. Ako djeci ostavimo samo slike i priče o životinjama koje su nekada živjele u našim šumama, onda smo im ostavili sjećanje, ali ne i prirodu. I zato neka odraslima, prije svake odluke o prirodi, ostane u ušima stih dječijeg pjesnika Dragana Radulovića: „Daj, odrasli svijete, budi jednom dijete, močan si ko čelik, sve ti nešto fali, budi jednom velik kao što su MALI.“ Možda bi nam upravo to dječije gledanje svijeta pomoglo da shvatimo ono što smo kao odrasli zaboravili. Bambi nije meta. Lane nije broj. Šuma nije lovište. Priroda nije ničije vlasništvo. Ona je nasljeđe djece koja tek dolaze. A djeca ne traže mnogo, samo da im ostavimo šumu u kojoj će njihov Bambi još uvijek moći da živi.
NVO “ Dječiji savez Crne Gore „
