Dok pojedine veleprodajne cijene povrća bilježe trocifren rast, zvanična inflacija i dalje umanjuje kupovnu moć građana. Najveći teret poskupljenja snose domaćinstva sa najnižim primanjima, koja najveći dio budžeta izdvajaju za osnovne životne potrebe.
Cijene pojedinih poljoprivrednih proizvoda na crnogorskom tržištu bilježe izrazit godišnji rast, pokazuju podaci Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede za period od 16. do 31. oktobra 2026. godine. Najveći skok zabilježen je kod uvoznog zelenog kupusa, čija je prosječna veleprodajna cijena dostigla 0,62 eura po kilogramu, odnosno 123,91 odsto više nego u istom periodu prošle godine. Uvozni paradajz „Bullovo srce“ skuplji je 105,71 odsto i koštao je prosječno 2,34 eura po kilogramu, dok su ostale sorte paradajza zabilježile rast od gotovo 88 odsto. Značajno su poskupjele i pojedine vrste paprika, grožđa i jaja, kod kojih je godišnji rast veleprodajnih cijena dostizao i 33 odsto. Istovremeno, jabuke, kruške i limun bilježili su pad cijena, što pokazuje da kretanje nije jednako u svim kategorijama. Ipak, pojeftinjenje pojedinih vrsta voća ne poništava rast cijena proizvoda koji su dio svakodnevne potrošnje. Važno je naglasiti da su ovo veleprodajne cijene bez PDV-a, a ne iznosi koje građani plaćaju u marketima i na pijacama.
Šira slika potvrđuje da pritisak na kućne budžete nije ograničen samo na nekoliko poljoprivrednih proizvoda. Prema podacima MONSTAT-a, potrošačke cijene u Crnoj Gori u septembru 2026. bile su 5,2 odsto više nego godinu ranije, dok su hrana i bezalkoholna pića na mjesečnom nivou poskupjeli 0,6 odsto. Istovremeno, prosječna neto zarada u septembru iznosila je 1.043 eura i bila je nominalno veća 2,7 odsto nego godinu ranije. Kako je rast cijena bio brži od rasta zarada, realna kupovna moć prosječne plate bila je približno 2,4 odsto niža. To je važan pokazatelj jer građani mogu primati veći nominalni iznos, a ipak za njega kupovati manje. Pritisak je naročito izražen kod penzionera, korisnika socijalnih davanja i zaposlenih sa najnižim primanjima, jer hrana i osnovne potrepštine zauzimaju veći dio njihovog raspoloživog budžeta. Kod tih domaćinstava prostor za prilagođavanje potrošnje je ograničen, pa rast cijena često znači odricanje od drugih potreba ili kupovinu jeftinijih i manje raznovrsnih proizvoda.
Zato objavljeni podaci otvaraju pitanje koje prevazilazi sezonsko kretanje cijena, koliko rast troškova života mogu da izdrže domaćinstva čiji prihodi ne prate inflaciju? Poređenje veleprodajnih cijena pojedinih namirnica sa ukupnim indeksom potrošačkih cijena ne daje osnov za zaključak da je kompletna potrošačka korpa poskupjela 100 ili 120 odsto. Ali pokazuje da određeni proizvodi mogu poskupjeti znatno brže od opšteg prosjeka, dok realna vrijednost zarada istovremeno slabi. Dodatni problem je nedostatak neposrednog poređenja ovih veleprodajnih kretanja sa maloprodajnim cijenama istih proizvoda, što bi omogućilo da se preciznije utvrdi koliko se rast prenosi na krajnjeg kupca. Za institucije bi zato prioritet trebalo da bude redovno i transparentno praćenje cijena od proizvođača i uvoznika do trgovinskih rafova, uz analizu trgovačkih marži i ciljane mjere zaštite najugroženijih. Jer ekonomski standard ne određuje samo prosječna plata niti stopa inflacije, već i koliko hrane, ljekova i drugih osnovnih potrepština građani zaista mogu da priušte.
Izvor : MONSTAT – Indeks potrošačkih cijena, septembar 2026
ETOportal / V.M.
