Piromanija nije sinonim za svakoga ko namjerno zapali vatru. To je možda najvažnija stvar koju javnost treba da zna kada se govori o požarima koje je neko svjesno izazvao. U psihijatriji postoji vrlo precizna razlika između ponašanja i poremećaja: neko može podmetnuti požar zbog osvete, novca, sukoba, mržnje, zastrašivanja ili potrebe da kontroliše drugoga, dok je kod piromanije samo izazivanje požara centralni cilj. Riječ je o rijetkom poremećaju kontrole impulsa, koji Svjetska zdravstvena organizacija u ICD-11 svrstava među poremećaje kontrole impulsa, dok je u ICD-10 poznat pod oznakom F63.1. Stručni kriterijumi traže ponavljano izazivanje požara, snažan poriv i rastuću unutrašnju napetost prije čina, uz osjećaj zadovoljstva ili olakšanja nakon njega. Upravo zato nije dovoljno reći: „Zapalio je, znači da je piroman.“ Istraživanja iz forenzičke psihijatrije pokazuju koliko je slika složenija. Analize rađene u Univerzitetskoj bolnici u Helsinkiju, na primjer, pokazale su da se među osobama koje su ponavljano činile paljevine često nalaze različiti psihijatrijski poremećaji, uključujući poremećaje ličnosti i psihotične poremećaje, dok je piromanija kao čista dijagnoza rijetka.
Ali šta se onda dešava u čovjeku koji svjesno podmetne požar, a nije piroman? Tu počinje mnogo zanimljiviji, ali i mnogo teži dio priče. Psihijatrija i psihodinamski pristup ne pitaju samo „ko je zapalio“, već i „šta je taj čin trebalo da postigne“. Požar nekada može biti način da se bijes izrazi onda kada osoba ne umije ili ne želi da ga izgovori. Nekada je agresija usmjerena na objekat koji predstavlja određenu osobu ili grupu; nekada destruktivni čin treba da vrati osjećaj moći čovjeku koji se osjeća poniženo, odbačeno ili bespomoćno. U drugim slučajevima požar može predstavljati osvetu, pokušaj kontrole, privlačenje pažnje ili svojevrsno „izbacivanje“ unutrašnjeg konflikta u spoljašnji svijet. Stručna literatura zato insistira na razlikovanju paljenja kao ponašanja od piromanije kao dijagnoze. Veliko američko istraživanje sprovedeno na više od 43.000 odraslih kroz National Epidemiologic Survey on Alcohol and Related Conditions pokazalo je da je istorija namjernog izazivanja požara povezana sa različitim oblicima antisocijalnog ponašanja i određenim psihijatrijskim komorbiditetima, što dodatno upozorava koliko je pogrešno svaki slučaj svesti na jednu etiketu. Slično tome, forenzička literatura sa Univerziteta Kalifornije u San Francisku naglašava da stručna procjena mora razlikovati paljenje požara, krivično djelo paljevine i stvarnu piromaniju.
I zato je možda vrijeme da promijenimo pitanje. Kada se dogodi namjerno izazvan požar, javnost prirodno pita: „Ko je to uradio i zašto?“ Psihijatrija mora otići korak dalje, da li je čovjek djelovao iz osvete, koristi, mržnje, potrebe za kontrolom, psihotične interpretacije stvarnosti, poremećaja ličnosti, intoksikacije ili zbog patološkog poriva koji donosi napetost prije paljenja i olakšanje nakon njega? To nijesu iste stvari i ne nose isti klinički ni forenzički značaj. Posebno je važno da se riječ „piroman“ ne koristi olako, jer time ozbiljan i rijedak psihijatrijski poremećaj pretvaramo u etiketu za svaku osobu koja je zapalila nešto. Savremena istraživanja u psihijatrijskim ustanovama, uključujući novija posmatranja pacijenata liječenih u psihijatrijskom centru u Bronksu, ponovo ukazuju da se kod osoba sa dijagnostikovanom piromanijom često mogu pronaći i drugi psihijatrijski problemi, naročito psihotični poremećaji i poremećaji upotrebe supstanci. Naš ugao zato nije da tražimo opravdanje za požar, već da razumijemo mehanizam koji je do njega doveo. Jer vatra je spoljašnji čin, ali motiv koji joj prethodi može biti duboko psihološki. A kada pokušavamo da spriječimo da se nešto ponovi, upravo to pitanje postaje najvažnije: da li je čovjek zapalio vatru zato što je nešto želio da uništi, ili zato što više nije znao kako da izađe na kraj sa onim što je nosio u sebi?
ETOportal / mr Vojislav Marković – menadžer bezbjednosti
